Kratka povijest biospeleologije

Ukratko

  • prvi opis špiljske životinje: čovječja ribica Proteus anguinus, no još se nije znalo da je špiljska životinja
  • prvi opisani troglobiont prepoznat kao špiljska životinja: tankovratić Leptodirus hochenwartii Schmidt, 1832, iz Postojnske jame u Sloveniji
  • prvi zapis o troglobiontu u Hrvatskoj: opis špiljske lanzaje Lanzaia elephantotus koja je smatrana morskom životinjom
  • prvi opis troglobionata iz Hrvatske: Neotrechus dalmatinus i Speonesiotes narentinus
  • prva sustavna istraživanja podzemne faune provodi varaždinski profesor Eugen Adolf Jurinac 1883. godine na području Korduna i Ogulina

Povijest

Čovječja ribica (Proteus anguinus) je jedan od današnjih simbola života u špiljama, međutim u 18. stoljeću, 1768. godine kada je znanstveno opisana, nije smatrana špiljskom životinjom. Ideja da životinje žive u špiljama i da su se prilagodile špiljskim staništima potječe tek iz 19. stoljeća, kada je 1832 godine opisan troglomorfni kukac tankovratić Leptodirus hochenwartii Schmidt, 1832, iz Postojnske jame u Sloveniji. Tek tada su znanstvenici i pioniri istraživanja špilja obratili pozornost na podzemlje kao potencijalno stanište za živi svijet, prvo u krškom području današnje Slovenije, a zatim i na ostatku Dinarida i šire. Iz tog razloga Dinarski krš, poglavito u Sloveniji, možemo smatrati kolijevkom biospeleologije. U Dinaridima se od tada pa sve do danas otkrivaju brojne nove špiljske vrste.

U Hrvatskoj je prvi zapis o nekoj podzemnoj životinji opis špiljskog puža Lanzaia elephantotus (Megerle von Mühlfeld, 1824), ali kao morskog organizma. Desetljeće kasnije, 1838. godine je opisan špiljski konjic Dolichopoda araneiformis (Burmeister, 1838), a najvjerojatnije je sakupljen u nekoj od dubrovačkih špilja.

Do pronalaska prvih troglobionata u Hrvatskoj treba čekati do 1861. godine kada je bečki biolog Joseph Erber sakupljao faunu po špiljama Dalmacije. Njegov rad je rezultirao znanstvenim opisima troglobiontnih kornjaša Neotrechus dalmatinus (Miller, 1861) i Speonesiotes narentinus (Miller, 1861) iz nepoznate špilje u okolici Neretve, prvog troglobiontnog pauka hadovog lijevkaša Hadites tegenarioides (Keyserling, 1862) iz nepoznate špilje na Hvaru te jednakonožnog raka opisanog preko 70 godina kasnije, neretvanska ilirska babura Alpioniscus verhoeffi (Strouhal, 1938) iz nepoznate špilje u okolici Neretve. Slijede sakupljanja špiljske faune po Lici, Pokuplju, Kordunu i daljnji opisi vrsta. Otkriće prve troglobiontne dvojenoge Brachydesmus inferus (Latzel, 1884) dugujemo poznatom malakologu Spiridonu Brusini.

Prva sustavna istraživanja podzemne faune provodi varaždinski profesor Eugen Adolf Jurinac 1883. godine na području Korduna i Ogulina. Jedan od rezultata je i prvi pronalazak i opis špiljskog rakušca hrvatskog sljepušca Niphargus croaticus (Jurinac, 1887). Krajem 19. stoljeća počinju se istraživati i druga podzemna staništa, poput hiporeika i ostalih intersticijskih staništa. Tako krustaceolog Dragutin Šoštarić sakuplja sitne planktonske račiće po cijeloj Hrvatskoj, između ostalog i u intersticijskim staništima. Devetnaesto stoljeće završava s gotovo 30 opisanih vrsta podzemne faune.

U 20. stoljeću se biospeleološka istraživanja intenziviraju, te je do drugog svjetskog rata opisano preko 150 svojti. Među brojnim sakupljačima i taksonomima ipak je potrebno istaknuti nekoliko imena. Ravnatelj Hrvatskog prirodoslovnog muzeja August Langhoffer organizirao je velika biospeleološka istraživanja Korduna, Gorskog kotara, Like i okolice Zagreba u razdoblju od 1902. do 1913. godine. Istraživanja dalmatinskih špilja organizira školski profesor iz Splita, Umberto Girometta u razdoblju od 1912. do 1914. godine. Kornjaše, ali i ostale skupine, sakupljao je duž Jadranske obale ugledni Josef (Giuseppe) Müller, koleopterolog iz Trsta (rođen u Zadru).

Jedan od najvećih istraživača špiljske faune Dinarida svakako je češki biolog Karel Absolon. U Hrvatskoj je istraživao Dalmaciju, u razdoblju od 1908. do 1922. godine. Osnovao je veliku zbirku podzemne faune nazvanu Biospeologica Balcanica, koja uz njegove, sadrži i uzorke koje su sakupili mnogi drugi istraživači. Zbirku su pregledavali i iz nje vrste opisivali brojni ugledni europski taksonomi.

Najzaslužniji taksonomi tog razdoblja su: za faunu kornjaša Viktor Apfelbeck, kustos Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu; Ernestus Csiki, mađarski koleopterolog; Ludwig Ganglbauer, austrijski entomolog; Josef (Giuseppe) Müller; Edmund Reitter, austrijski entomolog; Albert Winkler, bečki koleopoterolog; za faunu pauka Karel Absolon; Władysław Kulczyński, poljski arahnolog; Josef Kratochvíl, češki arahnolog; František Miller, češki arahnolog; za faunu lažištipavaca Max Beier, bečki arahnolog; Jovan Hadži, slovenski biolog; za faunu dvojenoga Karl Strasser, tršćanski diplopodolog; za faunu jendakonožnih rakova Alceste Arcangeli, talijanski izopodolog; Karl Verhoeff, njemački izopodolog; Hans Strouhal, austrijski izopodolog; Zdeněk Frankenberger slovački izopodolog; za faunu rakušaca Adolf Schellenberg, kustos zoološkog muzeja u Berlinu; za faunu deseteronožnih rakova Krunoslav Babić, hrvatski zoolog; za faunu skokuna Jan Stach, poljski kolembolog; za faunu puževa Ljudevit Kuščer, slovenski malakolog; Antoni Jósef Wagner, poljski malakolog; za faunu kosaca Josef Kratochvíl; za faunu grinja Carl Willmann, zoolog iz Bremena; za faunu virnjaka Julius Komárek, češki biolog.

Nakon drugog svjetskog rata pa do kraja 20. stoljeća opisano je preko 160 špiljskih životinja, a detaljnije se počinju istraživati i podzemna staništa, ekologija i biologija podzemnih vrsta. Znanstveni radovi su postali opsežniji i kompleksniji, za daljnje opise novih vrsta često je nužna taksonomska revizija postojećih skupina.

Slovenski koleopterolog Egon Pretner sustavno je sakupljao špiljsku faunu Dinarida pa tako i Hrvatske te detaljno obradio faunu kornjaša. Zagrebački biolog Milan Meštrov istraživao je intersticijsku vodenu faunu, hiporeik prvensteno Save. Otkrio je i opisao novi tip podzemnog staništa hipotelminoreik, koji je detaljno istraživao na Medvednici i Risnjaku. Nizozemska arahnologinja Christa Deeleman – Reinhold sustavno je istraživala faunu pauka Dinarida tijekom tridesetak godina te je uz Josefa Kratochvíla najviše publicirala o fauni pauka Hrvatske. Brojni biolozi iz poznate porodice Karaman porijeklom iz Skoplja istražuju podzemnu faunu Dinarida. U Hrvatskoj su snažan utjecaj imali Stanko Karaman i njegov sin Gordan Karaman prilikom istraživanja rakušaca te supruga Zora Karaman prilikom istraživanja kornjaša. Veliki je broj slovenskih biologa istraživao podzemlje Hrvatske, prvenstveno malakolozi Jože Bole i France Velkovrh, Janez Matjašič, istraživač virnjaka, Narcis Mršić, diplopodolog i Boris Sket, biolog koji još uvijek istražuje veliki broj različitih skupina, prvenstveno rakove. Faunu sitnih račića istraživao je makedonski krustaceolog Trajan Petkovski. Sitne vodene pužiće istražuju njemački malakolog Hartwig Schütt i beogradski malakolog Pavle Radoman, a lažištipavce srpski arahnolog Božidar Ćurčić. Faunu kornjaša nakon drugog svjetskog rata nastavlja istraživati Josef (Giuseppe) Müller, a faunu dvojenoga Karl Strasser. Hrvatski biospeleolozi sakupljaju i istražuju podzemnu faunu, Branko Jalžić prvenstveno kornjaše, Roman Ozimec prvenstveno paučnjake i kornjaše, Tonći Rađa prvenstveno puževe i Sanja Gottstein prvenstveno vodene rakove. Krajem 20. stoljeća, 1996. godine s drugim znanstvenicima koji podupiru biospeleološka istraživanja, osnivaju Hrvatsko biospeleološko društvo.

Prvih petnaestak godina 21. stoljeća, s preko 100 opisanih vrsta i velikim brojem radova može se smatrati vrhuncem biospeleoloških istraživanja. Brojni istraživači sakupljaju po špiljama Hrvatske, većinom kroz djelovanje Hrvatskog biospeleološkog društva, zatim nekoliko znanstvenih institucija (Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, Institut Ruđer Bošković…) i udruga (Udruga studenata biologije – BIUS, Speleološko društvo Špiljar…).

LITERATURA

  • Bedek, J., Gottstein Matočec, S., Jalžić, B., Ozimec, R. & Štamol, V. (2006): Catalogue of cave type localities of Croatian fauna. Nat. Croat., Vol. 15, Suppl. 1: 1-154.
  • Cukrov, M. & Ozimec, R. (2014): Prirodoslovne značajke Rijeke dubrovačke (Ombla) / Natural Characteristic of the Rijeka Dubrovačka. Hrvatsko biospeleološko društvo, Grad Dubrovnik, Županije Dubrovačko-neretvanska, Zagreb. pp. 216.
  • Gottstein Matočec, S. (ed.), Bakran-Petricioli, T., Bedek, J., Bukovec, D., Buzjak, S., Franičević, M., Jalžić, B., Kerovec, M., Kletečki, E., Kralj, J., Kružić, P., Kučinić, M., Kuhta, M., Matočec, N., Ozimec, R., Rađa, T., Štamol, V., Ternjej, I. & Tvrtković, N. (2002): An overview of the cave and interstitial biota of Croatia. Nat. Croat., Vol. 11, Suppl. 1: 1-112.
  • Gottstein Matočec, S., Ozimec, R., Jalžić, B., Kerovec, M. & Bakran-Petricioli, T. (2002): Raznolikost i ugroženost podzemne faune Hrvatske. Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb. pp. 82.
  • Jalžić, B., Bedek, J., Bilandžija, H., Bregović, P., Cvitanović, H., Čuković, T., Ćukušić, A., Dražina, T., Đud, L., Gottstein, S., Hmura, D., Kljaković Gašpić, F., Komerički, A., Kutleša, P., Lukić, M., Malenica, M., Miculinić, K., Ozimec, R., Pavlek, M., Raguž, N., Slapnik, R. & Štamol, V. (2013): Atlas špiljskih tipskih lokaliteta faune Republike Hrvatske, svezak 2. Hrvatsko biospeleološko društvo, Zagreb. pp. 238.
  • Jalžić, B., Bedek, J., Bilandžija, H., Cvitanović, H., Dražina, T., Gottstein, S., Kljaković Gašpić, F., Lukić, M., Ozimec, R., Pavlek, M., Slapnik, R. & Štamol, V. (2010): Atlas špiljskih tipskih lokaliteta faune Republike Hrvatske, svezak 1. Hrvatsko biospeleološko društvo, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb. pp. 261.
  • Ozimec, R., Bedek, J., Gottstein, S., Jalžić, B., Slapnik, R., Štamol, V., Bilandžija, H., Dražina, T., Kletečki, E., Komerički, A., Lukić, M. & Pavlek, M. (2009): Crvena knjiga špiljske faune Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni Zavod za zaštitu prirode, Zagreb. pp. 371.
  • http://biospeologica-dinarica.org/index.php
  • http://speleologija.hr/
  • http://www.iucnredlist.org/details/155760/0