Sisavci

Šišmiši (Chiroptera)

Šišmiši (red Chiroptera) čine jedan od najvećih redova sisavaca (Mammalia), koji uključuje više od 1 200 vrsta. Oni su jedini sisavci koji imaju aktivnu sposobnost leta i zato imaju posebne prilagodbe. Krila im čini letna opna građena od dvostrukog sloja kože kroz koju prolaze krvne žile, živci i mišićna vlakna, a proteže se između prstiju prednjih udova i stopala. Prema posebno izduljenim člancima prstiju prednjih udova red je i dobio ime koje bi u prijevodu značilo šakokrilci (grč. cheir – šaka, pteron – krilo). Njihovo tijelo prekriveno je krznom, a ženke rađaju živo mlado koje siše mlijeko. U Hrvatskoj su zabilježene 34 vrste šišmiša.

Razne vrste šišmiša obitavaju u različitim tipovima skloništa. Tijekom aktivnog razdoblja od proljeća do sredine jeseni biraju toplija skloništa: tople špiljske prostore, pukotine i duplje drveća, odlomljenu koru stabala, tavane kuća i krovišta, kutije od roleta itd. Neke vrste u Hrvatskoj zabilježene su isključivo u špiljama poput dugonogog šišmiša (Myotis capaccinii). Zimi hiberniraju te se sklanjaju u podzemna skloništa poput špilja, jama, tunela, rudnika itd. Špilje su vrlo važno sklonište, a oko polovica svih vrsta zabilježenih u Hrvatskoj zabilježena je u špiljama bilo tijekom formiranja porodiljskih kolonija, hibernacije, migracija ili rojenja. Neke su vrste u špiljama prisutne stalno, a neke se povremeno sklanjaju tijekom nepovoljnih vremenskih uvjeta. Šišmiši su skloništima vjerni i koriste ih dugi niz godina tako da ih gubitak takvog skloništa iznimno ugrožava s obzirom na to da alternativno sklonište ne pruža idealne uvjete potrebne za njihov opstanak.

Sve vrste šišmiša umjerenog pojasa nepovoljno zimsko razdoblje provode u hibernaciji kada sele na hladnija mjesta. Hibernacija započinje u studenom ili prosincu te traje do travnja ili svibnja, ovisno o klimatskim prilikama. Šišmiši mogu hibernirati pojedinačno, u manjim skupinama ili u kolonijama. Prilikom hibernacije složenim regulacijskim mehanizmima smanjuju broj otkucaja srca, disanje i tjelesnu temperaturu kako bi usporili metabolizam i trošili minimalne količine energije. Tijekom hibernacije tjelesna temperatura šišmiša u pravilu je za 1 do 2 °C viša od temperature okoline. U ovom stadiju šišmiši su vrlo osjetljivi na uznemiravanje, jer buđenjem gube velike količine energije neophodne za preživljavanje. Ako zima potraje iznimno dugo, šišmiši slabijeg tjelesnog stanja i smanjenih rezervi energije neće preživjeti.

Šišmiši umjerenog pojasa uglavnom se pare ujesen, ponekad i u zimskim skloništima, no u većine vrsta oplodnja je odgođena do proljeća. U pravilu imaju samo jedno mlado godišnje koje se koti u svibnju ili lipnju. Tada se ženke jedne ili više vrsta okupljaju u porodiljske kolonije u kojima rađaju i odgajaju mlade. Ti su prostori topliji i pogoduju odgoju mladih. Porodiljske kolonije su iznimno osjetljive na uznemiravanje jer skotne ženke mogu pobaciti, a majke zbog stresa ne mogu prepoznati svoje mlado pri povratku iz noćnog lova. Mladi šišmiš mora u svega nekoliko mjeseci savladati tehnike eholokacije, leta i lova te nakupiti dovoljnu količinu rezervnog masnog tkiva i pronaći povoljno mjesto za hibernaciju. Zbog toga se populacije šišmiša vrlo teško održavaju, a smrtnost mladih je velika.

Mnoge vrste šišmiša u jesen i proljeće migriraju u područja u kojima nalaze skloništa koja udovoljavaju njihovim zahtjevima vezanim za hibernaciju ili odgajanje mladih. Skloništima su vjerni i koriste ih iz godine u godinu. Pojedine vrste poput malog šumskog šišmiša (Pipistrellus nathusii), mogu prevaliti i do 2 000 km tijekom migracija, dok rezidencijalne vrste, kao na primjer patuljasti šišmiš (Pipistrellus pipistrellus) migriraju na područja udaljena svega 50-ak kilometara.

Više od 750 vrsta šišmiša orijentira se i lovi pomoću eholokacije. Emitiraju zvučne signale visoke frekvencije (između 11 i 212 kHz), koji se odbijaju od prepreka, a povratne odjeke love ušima i tako prepoznaju prepreke i plijen. Europske vrste šišmiša hrane se kukcima, a neke vrste i paucima. Svaka vrsta lovi plijen u posebnim mikrostaništima (iznad vode, iznad krošnji drveća, uz rubove šuma, visoko u zraku, u blizini lampi ili skupljajući ga s grančica i lišća odnosno tla). Zbog činjenice da kontroliraju brojnost noću aktivnih kukaca imaju nezamjenjivu ulogu u očuvanju prirodnih ekosustava te se smatraju biološkim pesticidom. Brojnost vrsta na nekom području ukazuje i na stanje očuvanosti ekosustava, pa su indikator zdravlja okoliša.

Na Popisu međunarodno važnih podzemnih skloništa za šišmiše UNEP/Eurobats sporazuma o zaštiti europskih populacija šišmiša nalazi se 55 podzemnih objekta iz Hrvatske.

KONTAKT:
hbsd.sismisi@gmail.com

LITERATURA:

  • Dietz, C., von Helversen, O. & Nill, D. (2009): Bats of Britain, Europe & Northwest Africa. A & C Black Publishers Ltd., London. pp 400.
  • Schober, W. & Grimmberger, E. (1987): Die Fledermäuse Europas: kennen-bestimmen-schűtzen. Frank’sche Verlagshandlung, W. Keller&Co., Stuttgart, kosmos Nathurfǘhrer. pp 222.
  • http://www.eurobats.org/activities/intersessional_working_groups/underground_sites

Neke vrste šišmiša zabilježene u špiljama Hrvatske

Rhinolophus blasii – Blazijev potkovnjak

Potkovnjak srednje veličine. Na licu ima izraženu kožastu tvorevinu (potkovu). Za razliku od velikog i malog potkovnjaka u pravilu nije potpuno obavijen letnicom. Tijekom ljeta i zime obitava u toplijim špiljama.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: osjetljiva vrsta (VU)
  • Duljina glave i tijela: oko 5 cm
  • Raspon krila: oko 28 cm
  • Masa: 10 – 14 g

Rhinolophus euryale – južni potkovnjak

Potkovnjak srednje veličine. Na licu ima izraženu kožastu tvorevinu (potkovu). Za razliku od velikog i malog potkovnjaka u pravilu nije potpuno obavijen letnicom.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: osjetljiva vrsta (VU)
  • Duljina glave i tijela: 4 – 6 cm
  • Raspon krila: oko 30 cm
  • Masa: 9 – 14 g

Rhinolophus ferrumequinum – veliki potkovnjak

Najveća vrsta potkovnjaka. Na licu ima izraženu kožastu tvorevinu (potkovu). Zimi se omata letnicom poput plašta. Mladi primjerci su sivi, a stariji više smeđi.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: gotovo ugrožena vrsta (NT)
  • Duljina glave i tijela: 6 – 7 cm
  • Raspon krila: oko 35 cm
  • Masa: 18 – 24 g

Rhinolophus hipposideros – mali potkovnjak

Najmanja vrsta potkovnjaka pa je lako prepoznatljiv. Na licu ima izraženu kožastu tvorevinu (potkovu). Zimi se omata krilima poput plašta. Uglavnom ih nalazimo pojedinačno ili u manjem broju i to češće zimi.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: gotovo ugrožena vrsta (NT)
  • Duljina glave i tijela: oko 4 cm
  • Raspon krila: oko 20 cm
  • Masa: 4 – 7 g

Barbastella barbastellus – širokouhi mračnjak

Srednje veliki šišmiš, crnih ušiju i njuške. Tijelo prekriva crna dlaka s bijelim ili žućkastim vrhovima, tako da izgleda kao da je pokriven mrazom. Boravi u pukotinama kuća i šupljinama drveća (ispod kore), a tijekom vrlo hladnog vremena hibernira u špiljama.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: nedovoljno poznata vrsta (DD)
  • Duljina glave i tijela: 4,5 – 6 cm
  • Raspon krila: oko 27 cm
  • Masa: 7 – 10 g

Eptesicus serotinus – kasni noćnjak

Jedna od najvećih vrsta šišmiša u Europi. Iako nazvan „kućni šišmiš”, tijekom zime može boraviti u različitim skloništima: podrumima, tavanima, u dimnjacima pa i špiljama, gdje slobodno visi ili je uvučen u pukotine. Nije naveden na Crvenom popisu sisavaca Republike Hrvatske.

  • Duljina glave i tijela: 6 – 8 cm
  • Raspon krila: oko 35 cm
  • Masa: 18 – 25 g

Miniopterus schreibersii – dugokrili pršnjak

Relativno lako se raspoznaje jer mu male trokutaste uši ne vire iznad krzna, kao u ostalih vrsta šišmiša. Boravi isključivo u špiljama, i zimi i ljeti. Jedna je od 3 najugroženije vrste šišmiša u Hrvatskoj.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: ugrožena vrsta (EN)
  • Duljina glave i tijela: 5 – 6 cm
  • Raspon krila: oko 35 cm
  • Masa: 10 – 14 g

Myotis bechsteinii – velikouhi šišmiš

Velikouhi šišmiš srednje je velika vrsta šišmiša, karakterističan po izrazito dugim i širokim ušima. Ovaj šišmiš ljeti obitava u šumama (duplje drveća, odlomljena kora), a zimi povremeno zalazi u špilje ili podrume gdje visi na stijeni ili stropu.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: osjetljiva vrsta (VU)
  • Duljina glave i tijela: 5 – 6 cm
  • Raspon krila: oko 27 cm
  • Masa: 7 – 10 g

Myotis capaccinii – dugonogi šišmiš

Šišmiš srednje veličine čija je boja krzna siva do sivosmeđa. Boravi isključivo u špiljama, zimi i ljeti, i to najčešće podalje od ulaznog dijela. Jedna je od 3 najugroženije vrste šišmiša u Hrvatskoj.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: ugrožena vrsta (EN)
  • Duljina glave i tijela: 5 cm
  • Raspon krila: oko 25 cm
  • Masa: 7 – 10 g

Myotis daubentonii – riječni šišmiš

Riječni šišmiš srednje je velika vrsta šišmiša. Tipičan je stanovnik šuma te živi u blizini vodenih površina, a hibernira u podzemnim prostorima poput špilja, rudnika, bunara ili podruma. Nije naveden na Crvenom popisu sisavaca Republike Hrvatske.

  • Duljina glave i tijela: 4 – 6 cm
  • Raspon krila: oko 26 cm
  • Masa: 6 – 10 g

Myotis emarginatus – riđi šišmiš

Vrsta srednje veličine čija je boja krzna pretežno riđa. Pretežno obitava u špiljama, gdje pojedinačno ili u manjim skupinama visi u relativno zaštićenom položaju u pukotinama i rupama u zidu ili stropu.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: gotovo ugrožena vrsta (NT)
  • Duljina glave i tijela: oko 5 cm
  • Raspon krila: oko 23 cm
  • Masa: 6 – 9 g
  • Broj šišmiša u koloniji/m2: oko 2 000

Myotis myotis i Myotis blythii – veliki i oštrouhi šišmiš

Dvije najveće vrste ovog roda. Vrlo su slični i ponekad ih je teško razlikovati. Boja krzna im je sivosmeđa. Kolonije ženki s mladima zabilježene su uglavnom u početnim dijelovima špilja. Oštoruhi šišmiš nije naveden na Crvenom popisu sisavaca Republike Hrvatske, a veliki šišmiš je naveden u kategoriji gotovo ugrožene vrste (NT).

  • Duljina glave i tijela: 7 – 8 cm
  • Raspon krila: oko 40 cm
  • Masa: 20 – 27 g

Myotis nattereri – resasti šišmiš

Šišmiš srednje veličine, prvenstveno šumska vrsta. Hibernira u oknima, špiljama, rudnicima, podrumima i napuštenim kućama. Nije naveden na Crvenom popisu sisavaca Republike Hrvatske.

  • Duljina glave i tijela: 4 – 5 cm
  • Raspon krila: oko 26 cm
  • Masa: 7 – 10 g

Plecotus macrobullaris – gorski dugoušan

Vrsta s izrazito dugim ušima (duge do 38 mm), koje su tijekom hibernacije položene na leđima i zavučene ispod krila. Ljetne kolonije zabilježene su u krovištima zgrada i crkvenih tornjeva. Zimi postoje nalazi u špiljama, gdje se može zavući u uske pukotine.

  • IUCN kategorija ugroženosti u RH: nedovoljno poznata vrsta (DD)
  • Duljina glave i tijela: 4,6 – 5,5 cm
  • Raspon krila: oko 22 cm

LITERATURA:

  • Antolović, J., Flajšman, E., Frković, A., Grgurev, M., Grubešić, M., Hamidović, D., Holcer, D., Pavlinić, I., Tvrtković N. & Vuković, M. (2006): Crvena knjiga sisavaca Hrvatske. Ministarstvo kulture, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb. pp. 20-22.
  • Dietz, C & von Helversen, O. (2004): Illustrated identification key to the bats of Europe. Electronic Publication. Version 1.0. Tuebingen & Erlangen. pp 72.
  • Schober, W. & Grimmberger, E. (1987): Die Fledermäuse Europas: kennen-bestimmen-schűtzen. Frank’sche Verlagshandlung, W. Keller&Co., Stuttgart, kosmos Nathurfǘhrer. pp 222.