Vodozemci

Repaši (Caudata)

Čovječja ribica (Proteus anguinus) je jedini pravi podzemni vodozemac u Europi i vjerojatno najpoznatiji stanovnik našeg podzemlja.

Živi u podzemnim rijekama i jezerima Dinarskog krša od sjeverne Italije (područje Trsta), preko Slovenije, Hrvatske do Bosne i Hercegovine. Nedavna istraživanja uz pomoć  okolišne DNA (environmental DNA) pokazala su da vjerojatno naseljava i podzemlje Crne Gore.

U Hrvatskoj je zabilježena od Istre do Dubrovnika, u tri odvojene populacije koje nastanjuju područja Istre, Gorskog kotara i Gackog polja (sjeverna Lika) te Dalmacije (od rijeke Krke do Dubrovnika). Zanimljivo je da na području Ličkog polja, Velebita i Zrmanje nije nikad pronađena (pretpostavlja se zbog hidrogeoloških barijera). Populacije čovječe ribice na području Istre su novijim genetičkim istraživanjima izdvojene u zasebnu vrstu – istarsku čovječju ribicu (Proteus anguinus ssp.n.).

Tijelo čovječje ribice je usko i izduženo, a ukupna dužina tijela, od vrha njuške do vrha repa, iznosi 25 – 35 cm (najviše do 40 cm). Koža joj je blijede rozo-bijele boje, osim u jedinki crne populacije podvrste P. a. parkelj u Sloveniji. Noge kod ove vrste služe samo za lagano kretanje tijekom potrage za hranom, dok za bijeg koristi snažne zamahe repom. Čovječja ribica zadržava morfološke karakteristike ličinke i u svom odraslom stadiju što nazivamo neotenijom. Na vratu iza glave ističu se tri para rozih do žarko crvenih škrga. U vodama bogatim kisikom diše škrgama i kožom, a u hipoksičnim uvjetima može disati i plućima. Kod mladih jedinki oči su vidljive, dok su kod odraslih atrofirane, pokrivene tankom kožom i nisu vidljive.

Preferira čiste, kisikom bogate vode i relativno nisku temperaturu raspona od 5 do 15 °C. Uglavnom dolazi u dubljim dijelovima špilja, a ponekad je se može vidjeti i u plitkim podzemnim jezerima u potrazi za hranom. Tijekom proljetnih bujica jedinke često budu izbačene iz podzemlja kroz krške izvore i estavele. Čovječja ribica ima vrlo spori razvoj te odrasli stadij dostiže s 14-18 godina, a živi više od 60 godina. Hrani se ličinkama kukaca, mekušcima i rakušcima. Dokazano je da u iznimnim situacijama može preživjeti od 18 do 96 mjeseci bez hrane. Prirodni neprijatelji u špiljama su joj vrlo rijetki i to su uglavnom ribe koje povremeno ulaze u neke podzemne sustave.

Osnovni uzrok ugroženosti čovječje ribice je degradacija krških podzemnih staništa onečišćenjem podzemnih voda te brojni zahvati koji mijenjaju hidrološke režime podzemnih voda (npr. pri gradnji brana i akumulacija) te unos stranih (alohtonih) vrsta u pojedine sustave.

Jedini je živući predstavnik roda Proteus te je na globalnoj razini kategorizirana kao osjetljiva vrsta (VU), dok se na nacionalnoj razini nalazi na popisu ugroženih svojti (EN).

LITERATURA:

  • Arntzen, J. W., Denoël, M., Miaud, C., Andreone, F., Vogrin, M., Edgar, P., Crnobrnja Isailovic, J., Ajtic, R. & Corti, C. (2009): Proteus anguinus. The IUCN Red List of Threatened Species 2009: e.T18377A8173419.
  • Gorički, Š., Stanković, D., Snoj, A., Kuntner, M., Jeffery, W. R., Trontelj, P., Pavićević, M., Grizelj, Z., Năpăruş-Aljančič, M. & Aljančič, G. (2017): Environmental DNA in subterranean biology: range extension and taxonomic implications for Proteus. Scientific Reports 7, Article number: 45054 (2017). doi:10.1038/srep45054
  • Jelić, D., Kuljerić, M., Koren, T., Treer, D., Šalamon, D., Lončar, M., Podnar-Lešić, M., Janev Hutinec, B., Bogdanović, T., Mekinić, S. & Jelić, K. (2012): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Hrvatske. Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb.
  • Koller, K. (2013.): Rasprostranjenost i zaštita vrste Proteus anguinus Laurenti, 1768 u Hrvatskoj. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb.
  • Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o strogo zaštićenim vrstama (NN 73/16)
  • http://dx.doi.org/10.2305/IUCN.UK.2009.RLTS.T18377A8173419.en. pristupljeno: 10.3.2017.